Skraćenica ADHD dolazi od engleskog izraza Attention Deficit Hyperactivity Disorder ( deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj )

Povijest ADHD-a proteže se od 1902. godine kada je Sir George F. Still uočio problem među djecom koja su bila hiperaktivna, impulzivna i nepažljiva. Opisao je ponašanje te djece kao abnormalno i zaključio da se prije radi o organskom problemu nego o vlastitoj volji.

Kasnije, drugi stručnjaci podupiru Still-ovu teoriju i nazivaju takvo stanje MCD ili minimalna cerebralna disfunkcija (Minimal Cerebral Disfunction). 1957. godine naziv se mijenja u hiperkinetičko-impulzivni poremećaj jer se smatralo da bi ime tog poremećaja trebalo odražavati kliničku sliku ponašanja, a ne uzrok tog poremećaja. Tako je u dijagnostičkom i statističkom priručniku Američke psihijatrijske udruge DSM-II promijenjeno ime u hiperkinetička reakcija u dječjoj dobi. Kako je izašao DSM-III tako je opet promijenjeno ime u ADHD – poremećaj pažnje i hiperaktivni poremećaj da bi se u DSM-IV opet promijenilo ime u deficit pažnje/hiperaktivni poremećaj koje se koristi i dan danas.

Za dijagnozu ADHD-a treba biti prisutno barem šest simptoma nepažnje ili barem šest simptoma hiperaktivnosti i impulzivnosti.
Također je bitno da

• simptomi nepažnje, hiperaktivnosti ili impulzivnosti trebaju trajati najmanje šest mjeseci u neskladu s razvojnim stupnjem
• neki simptomi postojali su prije 7. godine života
• neka oštećenja, kao posljedica simptoma, očituju se u dvije ili više sredina ( npr. kućna, školska, radna )
• moraju postojati jasni dokazi značajnog oštećenja socijalnog, akademskog ili radnog funkcioniranja

Nepažnja

• ne posvećuju pažnju detaljima ili rade pogreške zbog nemara u školskom uratku, poslu ili drugim aktivnostima
• često imaju teškoće u održavanju pažnje pri obavljanju zadaća ili u igri
• često se čini da ne slušaju i kad im se direktno obraća
• često ne prate upute i ne dovršavaju školski uradak, kućne poslove ili dužnosti na radnom mjestu (ne zbog prkosa ili nerazumijevanja uputa)
• često imaju teškoće s organiziranjem zadataka i aktivnosti
• često izbjegavaju, ne vole ili odbijaju zadatke koji zahtijevaju trajniji mentalni napor (kao što je školski ili domaći uradak)
• često gube stvari potrebne za ispunjavanje zadaća ili aktivnosti (igračke, školski pribor i dr.)
• često ih ometaju vanjski podražaji
• često zaboravljaju dnevne aktivnosti

Hiperaktivnost

• često tresu rukama i nogama ili se vrpolji na stolcu ili sjedalu
• ustaju sa stolca u razredu ili negdje drugdje gdje se očekuje da ostanu na mjestu
• često pretjerano trče ili se penju u situacijama u kojima je to neprikladno (kod adolescenata ili odraslih može biti ograničeno na subjektivni osjećaj nemira)
• često imaju teškoća ako se treba mirno i tiho igrati ili obavljati slobodne aktivnosti
• često su u „pogonu“ ili kao da ih „pokreće motor“
• često pretjerano pričaju

Impulzivnost

• često „istrčavaju“ s odgovorima prije nego što je dovršeno pitanje
• često imaju poteškoća s čekanjem reda
• često prekidaju ili ometaju druge (npr. upadaju u razgovor ili igru)

Na temelju ovih kriterija, postoje tri tipa ADHD-a:

• Kombinirani tip (nepažnja, hiperaktivnost-impulzivnost)
• Predominantno nepažljivi tip
• Predominantno hiperaktivno-impulzivni tip

Danas se smatra kako 3 –5% školske djece ima simptome ADHD-a. To znači da u razredu od 30 učenika jedno ili dva djeteta ima ADHD. Isto tako studije su pokazale kako je ADHD učestaliji 2 do 3 puta više među dječacima nego među djevojčicama.

Popratni simptomi

Popratni simptomi nisu obilježje ADHD-a, već se samo pojavljuju zbog nedovoljnog razumijevanja ili nedovoljno pružene pomoći.

• Nisko samopouzdanje
• Depresija
• Društvena izolacija
• Dosada
• Frustracije
• Strah prema učenju nečeg novog
• Zlouporaba alkohola ili droge
• Osjećaj da ne daju svoj maksimum
• Devijantno ponašanje zbog nagomilanih frustracija

Uzrok ADHD-a

Do dan danas uzrok ADHD-a je nepoznat. Mnogi roditelji često se pitaju gdje su pogriješili u odgoju, međutim oni nisu uzrok takvoga djetetova ponašanja. Danas se smatra kako je uzrok ADHD-a biološki a ne razvojni. Studije su pokazale da u 25% slučajeva rođaci onih koji imaju ADHD isto tako imaju ADHD. Stoga, stručnjaci smatraju kako je uzrok ADHD genetsko naslijeđe iako još nije nađen odgovarajući gen koji bi mogao biti uzrok ADHD-a.