Djevojčice i ADHD
autor: Katarina Kesič Dimic
iz knjige: ALI DEKLICE HITIJO DRUGAČE. Spregledanost deklic z motnjo ADHD.
(2008) Ljubljana: Društvo Bravo
“Pipi Duga Čarapa si je morala malo odahnuti. Učiteljica je predložila da učenici sada pišu, no bilo je jasno da je Pipi nemirno i posebno dijete. Mislila je da će Pipi biti tiho ako će mirno sjediti i pisati. Donijela je papir i olovke te ih podijelila djeci. Nakon nekog vremena ogledala se da vidi kako pišu. Sva djeca su sjedila i gledala Pipi koja je ležala na podu i sva zaneseno crtala.”
Pipi Duga Čarapa (Astrid Lindgren)
“U učionicama u kojima je sat ne mogu se koncentrirati. Cijelo vrijeme slušam te dvije kazaljke koje poskakivaju po satu. Tk tk tk… kod kuće je isto. Pišem zadaću u kuhinji gdje je sat i cijelo vrijeme čujem tika taka. Ne mogu se koncentrirati. Mama ne može maknuti sat jer onda nećemo znati koliko je sati. Ni u svojoj sobi ne mogu učiti. Stol mi je skroz razbacan.”
(Julija, 13 godina)
“Vjerujem da je naša Julija nešto stvarno posebno. Nina (Julijina starija sestra) često objašnjava kako Julija sva u oblacima hoda po školi poput nekog mjesečara, sva polu izgubljena. Mogu si je lako zamisliti i čak sam ponosna da je tako neopterećena i u snovima. Možda to zvuči malo čudno, ali mislim da Nini ide malo na živce što je njena sestra drugačija od drugih.”
(Julijina mama)
Društvo ima različita očekivanja od dječaka i djevojčica i zato dolazi i do razlike među spolovima kod ADHD-a. Dječaci na stres reagiraju tako da djeluju prema van. Djevojčice stres često usmjere i čuvaju u sebi što često vodi do depresije, anksioznosti, osjećaja krivnje, povlačenju u sebe, znakova bolesti (npr. glavobolje, bol u trbuhu).
Istraživanja govore da 75% djevojčica s ADHD-om ne bude prepoznato. Slično tvrdi i dr. Nadeau, koja kaže da je četiri do pet puta više dječaka s ADHD-om nego djevojčica zbog puno uočljivijih simptoma. Dječaci uzrokuju više problema na nastavi i više su hiperaktivni. Djevojčice su manje neposlušne a više nepažljive, zbog čega ih je puno neotkrivenih te su često obilježene kao lijene i zamišljene.
U usporedbi s dječacima, djevojčice s ADHD-om izražavaju manje hiperaktivnosti i agresivnosti te često pokazuju znakove nepažljivog podtipa ADHD-a koji se teže uočava. Ta ponašanja uključuju zaboravljivost, probleme pri pažljivom slušanju, anksioznost, plahost te distraktibilnost. Djeca (oba spola) s tim podtipom su prepoznata u samo 50% slučaja. Dr. Sandberg tvrdi je značajka svih kultura da djevojčice svih dobnih skupina, u usporedbi s dječacima, imaju manje poteškoća s hiperaktivnošću i pažnjom.
U većini kliničkih istraživanja je omjer ADHD-a među spolovima 9:1 u korist dječaka. Određeni autori daju do znanja da su uzrok tako velikog nesrazmjera neadekvatno prilagođeni alati za dijagnosticiranje ADHD-a kod djevojčica. Dr. Riccio smatra da spol i razlika u kulturama također utječe na dijagnosticiranje ADHD-a. Rezultat također može ovisiti i o referentnoj slici osobe koja radi dijagnostiku. Dr. Adams tvrdi da su djevojčice u prosjeku pet godina kasnije otkrivene od dječaka.
Dr. Bell navodi da postoje dva glavna razloga za nejednaku zastupljenost spolova pri određenim poremećajima. Neki se poremećaji rjeđe pojavljuju kod nekog spola (npr. anoreksija je manje prisutna kod muškaraca, iako često mislimo da kod muškaraca niti ne može postojati). Drugi razlog leži u pretpostavci da su emotivni problemi i problemi u ponašanju te njihovi uzroci univerzalni i kao takvi vrijede za pripadnike oba spola.
Dr Stanford tvrdi da se djevojčice puno bolje snalaze u sustavu. Više su dražesne, plahe i sramežljive, što je uvijek bolje prihvaćeno. S tim je puno u vezi i kulturološki pogled na žene. Dr. Biederman, također tvrdi da je kod djevojčica više prisutna nepažnja nego problematično ponašanje. Kako su manje uočljive, manje problema stvaraju. Ako si djevojčica i sjediš u zadnjoj klupi te se smješkaš, nitko neće obraćati pozornost na tebe. Također su brojne druge studije potvrdile da dječaci imaju više problema u ponašanju od djevojčica. Zbog toga su one često zanemarene ili imaju manje posebnih potreba od dječaka. Stvarni omjer među spolovima je manji nego što kažu istraživanja i dokle god za dijagnosticiranje oba spola ne postoje odgovarajuće ljestvice, taj omjer neće biti 1:1.
Ako su problemi djevojčica neotkriveni i neriješeni, ADHD lako može dovesti do depresije, niskog samopouzdanja, teškoća na emocionalnom i akademskom području, eksperimentiranja sa zabranjenim supstancama i preranim spolnim iskustvima. Često se simptomi ADHD-a preklapaju sa simptomima depresije. U oba slučaja se uočava nizak nivo energije, neorganiziranost, osamljenost, poteškoće s pažnjom. Neotkrivenost ADHD-a također može voditi velikim problemima, koji vode ozbiljnoj depresiji, koja se najčešće pojavi u adolescenciji (ponekad i prije). Dr. Quinn upozorava da zbog držanja simptoma u sebi, djevojčice s ADHD-om budu često pogrešno dijagnosticirane s depresijom. Upravo zbog toga se njihovi problemi nastavljaju.
Dr. Nadeau upozorava da je rana i adekvatna dijagnoza iznimno važna za dosezanje pravih potencijala tih djevojčica u odrasloj dobi. Dokaz koliko je ADHD neuočen kod djevojčica pokazuje činjenica da je veći postotak žena koje traže stručnu pomoć u odrasloj dobi, nego što je postotak dijagnosticiranih djevojčica.
Odrasle žene, kada se prisjećaju svog odrastanja pričaju o patnji, stalnom trudu za školske ocjene, osjećaju srama i samooptuživanja, niskom samopoštovanju. Sjećaju se svoje zaboravljivosti, nereda i kaosa na svom radnom stolu, u svojoj sobi i školskoj torbi, teškoća u socijalnim kontaktima što je vodilo do osjećaja nepripadnosti. Nikako nisu znale naći načina kako biti prihvaćene i uklopiti se u socijalni svijet djevojčica.
Dr. Moran navodi da se djevojčice s ADHD-om tri puta češće liječi za depresiju nego dječake. 14% djevojčica koje su primale medikamentoznu terapiju za ADHD je prije dijagnosticiranja ADHD-a primalo lijekove za depresiju, u odnosu na samo 5% dječaka.
Na jednom susretu Američke psihijatrijske udruge bila je prezentirana studija u kojoj je sudjelovalo 235 djevojaka (prosječna starost: 17 godina). Polovica njih bila je dijagnosticirana s ADHD-om. Pokazali su se sljedeći rezultati:
| Djevojke s ADHD-om | Ostale djevojke | |
| Problematično ponašanje | 20 % | 3 % |
| Depresivnost | 33 % | 3 % |
| Anksioznost | 56 % | 19 % |
| Zlouporaba alkohola | 4 % | 1 % |
| Zlouporaba droge | 12 % | 4 % |
| Anoreksija, bulimija | 5 % | Nema podataka |
| Pušenje | 28 % | 13 % |
Kao i kod dječaka, djevojčice s ADHD-om često imaju velike intelektualne potencijale, koje zbog prepreka u svom djelovanju teško pokazuju. Zadatak odraslih je da im pomognu otkriti područja u kojima su snažne i prevladati teškoće. Samo na taj način one će izgraditi samopouzdanje što je glavni uvjet za osobno zadovoljstvo, a to je zapravo ono čemu svi mi na svijetu težimo.
O autorici: mag. Katarina Kesič Dimic je profesorica defektologije, magistrirala na području antropologije i jedan je od vodečih slovenskih stručnjaka za problematiku ADHD-a. Autorica je knjiga “Adrenalinske deklice, hitri dečki” i “Ali deklice hitijo drugače”. Trenutno radi na doktorskoj disertaciji na temu odraslih s ADHD-om s naglaskom na žene i djevojke.
Ovim putem pozivamo sve žene ili djevojke s ADHD-om koje se žele uključiti u njeno istraživanje, da nam se jave na budenje@gmail.com pa ćemo vaš kontakt proslijediti mag. Katarini Kesič Dimic.